Reportaža iz gradskog prevoza: Dijete ili starica

Provesti ljeto van Beograda definitivno znači obnoviti svoje strpljenje. Prvi vjesnik toga je što imaš živaca da se voziš bar još tri stanice, a ove koje si nekad odbrojavao natenane, jer činilo se da se neprestano umnožavaju, sad prođu a da ne čuješ ni nazive ulica s automata (koji baš sada radi). Dobro, da baš ne pretjeram, nije da bih se dobrovoljno vozila stanicu duže, ali ne mogu da ne primijetim da mi nužno zlo nekako lakše pada, čak mi je na tren bilo drago opet biti dio svakodnevne gradske zapetljane mreže.
Ukratko, ni priče više ne djeluju tako tužno. Možda zbog pada temperature, možda zbog percepcije, ali sam u jednom trenutku zaista posumnjala da nam je svima u prevozu tako lijepo da smo postali nezanimljivi. A onda se nešto desilo. Nisam vidjela o čemu se radi, zauzeta sobom kao i obično, samo sam u jednom trenutku čula neki tih glas. Zvučalo je kao: „Mama, mama“, ili „Ana, Ana“, ali ni to nisam mogla da razaberem, pa sam presudila da je sigurno neko dijete ušlo u prevoz, a majka da je ostala napolju, i dok se moj zapadnodrinski centar za akciju natenane palio, neko od putnika je već obavijestio vozača o problemu, i autobus je stajao dok se problem ne riješi. Tako zbunjena i ukipljena okrenula sam se ka mjestu na kojem je počela da se stvara gužva, negdje oko zadnjih vrata.
Čini mi se da nije prošlo ni dvije sekunde, vozač je zatvorio vrata i krenuo, a kroz staklo sam vidjela kako staricu od osamdesetak godina vode prema klupi na stajalištu, a kroz autobus se pronio glas da se saplela i pala na ulaznim vratima.
„Valjda nije videla stepenicu.“
„Srećom da je vozač čuo!“
„Ma slošilo joj se.“
„Dobro je prošla…“
Shvatila sam da mi se mozak dodatno ukočio shvativši da je u nemoći, starosti i djetinjstvu, poziv za spas uvijek isti. Čak i kad pogrešno čuješ ime koje se doziva.

4795157622_f862face0d_z
Nisam vidjela da li ljudi koji su je vodili liče na nju ni da li je bila u društvu s nekima od njih, onih trideset na sat bilo je suviše brzo da se priča otkrije do kraja, ali ipak ne toliko da se ne sjetim koliko sam se puta i sama uplašila da, ukoliko mi se desi nešto u gradu (sklona kolabiranju), neko ko me vidi neće prići da mi pomogne. Pa, nisam bila toliko daleko od istine. Da je ona starica čekala da ja ili neko još sporiji, smotaniji ili bezobrazniji skonta da treba da pritrči i pomogne, ne bi se uz „srećom“ sjećala tog događaja.
S druge strane te istine stoje oni u prevozu koji će vam prići, pomoći vam, kao da ste im rod najrođeniji, neće sebe smatrati herojem zbog toga, a svoj čin neće razlikovati od rutinskog pogleda na sat. Kad se tome doda da se bar sat i po dnevno po prevozu muva oko koje magnetski privlače dramske situacije, pa postoji vjerovatnoća da ćete se, osim u jednoj od glavnih uloga „incidenta“, prepoznati i u članku o gradskom prevozu, šta drugo možemo da poželimo jedni drugima nego udobnu vožnju ka starosti.
Ili uzbudljivu barem!

Autorka: Sanja Savić

*Ovaj tekst je objavljen u magazinu LICEULICE br. 27

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s