Politički angažman i umjetnost su učinkoviti samo kad idu zajedno

Književnim mejnstrimom reprodukuje se tvrdnja da bi „prava“ književnost trebalo da bude u nekakvom nadideološkom statusu, te u biti sumnjajuće okrenuta ka svim ideološkim okvirima, levim i desnim. Koliko je ta strategija depolitizacije i deideologizacije književnosti zapravo samo mimikriran proces stavljanja književnosti u službu dominantne ideologije, te da li se i na koji način takvim poimanjem književnosti otupljuje njena oštrica i mogućnost formiranja kritičkoga diskursa, razgovarali smo s piscem Igorom Štiksom.

„Pojam angažirane književnosti problematičan je po sebi, često se vezuje za propagandu, tendencioznu književnost ili za loše primjere socijalističkog realizma. Trebalo bi uvesti tri pojma uz pomoć kojih bi se malo bolje objasnilo o čemu se radi kada govorimo o književnosti i angažmanu. Prvi je angažman književnika kao socijalne kategorije. Književnici su ljudi kojima pisanje knjiga daje socijalni prestiž te omogućuje da u javnosti govore o različitim stvarima koje često nemaju nikakve veze s onime o čemu oni pišu u svojim knjigama ili pjesmama. Zloupotreba uloge pisca nešto je o čemu znamo jako mnogo – pogotovo se to tiče tzv. nacionalnih pisaca, ali i pisaca kao ’inženjera ljudskih duša’, pisaca upregnutih u ovaj ili onaj režim. Postoji potom angažman književnosti. Naravno da su književnost i ljevica direktno povezani, jer književnost jeste imaginiranje, često imaginiranje drugačijeg, drugačijih mogućnosti i drugačijih svjetova, a da opet ne govorimo nužno o inače izrazito političkom SF žanru. Književnost je umjetnost koja se bavi propitivanjem svijeta oko nas, percepcije toga svijeta, kao i zamišljanja ili otkrivanja različitih mogućnosti koje nam taj svijet pruža i od kojih se sastoji. I treće, postoji angažman u književnosti, tj. korištenje književnosti kako bi se promicale određene ideje, stavovi i pozicije, filozofske ili političke. Jer, kao što zna svaki čitatelj, književnost nas uistinu mijenja, čak i neprimjetno. Dovoljno je sjetiti se Brehta ili Eduarda Galeana, u krajnjoj liniji Sartra ili Krleže. Istakao bih Brehta, koji je spojio u svom životu i radu sva ova tri pojma. Zastupao je sasvim jasne pozicije kao angažirani pisac, koristio je fundamentalni angažman književnosti kao takve, tj. njezinu moć da utiče na gledaoce ili čitaoce, a jasno je da su njegova djela imala vrlo snažnu angažiranu crtu.

„U mom pisanju – namjerno inzistiram na pisanju, a ne na književnosti – postoji i akademska i književna i publicistička dimenzija. U određenim nastupima u javnosti u kojima zastupam lijeve pozicije ja, naravno, koristim status književnika. Ipak, ponekad mi više prava, tj. iluziju ozbiljnosti da govorim o tim stvarima daje to što sam član akademske zajednice, pogotovo što sam zaposlen na inostranom univerzitetu. Međutim, što se tiče samog angažmana u književnosti, on nije istaknut u mojim tekstovima, ili barem ne očito. Ja često govorim o različitim istorijskim i političkim događajima, ali bez nuđenja rešenja ili stava koji otvoreno promoviram. Čak bi se tu mogao vidjeti i pomalo ironijski odnos spram vlastite lijeve pozicije ili spram angažirane književnosti uopšte. Moja istraživanja su nešto drugačija. Ona se dijele na dvije linije. Jedna je klasično istraživanje društvenih, pogotovo političkih nauka, u okviru kojega pokušavam razumjeti različite političke pojava poput onih na Balkanu u poslednjih stotinjak godina. Druga linija je nešto što bismo mogli nazvati angažiranim istraživanjem ili militant research. Tu mislim na npr. zajednički rad sa Srećkom Horvatom, na naš najnoviji zbornik „Dobro došli u pustinju postsocijalizma“ (Fraktura, 2015), u kojem mi, skupa sa svojim suradnicima, pokušavamo dati utemeljene i argumentirane odgovore na društvenu, ekonomsku i političku transformaciju u prethodnih tridesetak godina, ali iz jasno zauzete lijeve, kritičke perspektive.

„Velika je greška odvajati književni rad kao nešto što je po sebi apolitično. Zbog onoga što smo nazvali angažman književnosti kao takve, ona je nužno politična, bez obzira na teme kojima se bavi i forme koje koristi. S obzirom na utjecaj koji ima na čitatelja i budući da imagincija ne može biti nevina, odnosno ne može se dešavati u vakuumu, u individualnoj izoliranosti, ona nužno ima društvenu i političku težinu. Velika je pogreška odbaciti književnost ili umjetnost uopšte kao politički neproduktivne, odnosno postavljati jedan diskurs nad drugim pa npr. favorizirati politikološki, teorijski ili političko-ekonomski izričaj ili rad. Istorija ljevice pokazuje nam da su teorijska promišljanja, politički angažman i umjetnost obično išle zajedno, i samo kada su išle zajedno bile su učinkovite. Mijenjale su i ljude i njihove svjetove. Ta je zadaća i dalje pred nama.“

Igor-Stiks-photo by Velija Hasanbegovic

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s