Da li je činjenica da se bavite umetnošću aktivistički čin?

aktivizam

„Ima nešto što bi se moglo opisati kao opšta tendencija, ne znam da li baš svetska. Reč je o teroru tržišta u sferi kulture. Ovde kod nas, to bih uporedio s terorom nacionalizma iz devedesetih. Mislim da je reč o vrlo sličnim pojavama, samo što je sad znatno manje ljudi koji se ovom novom teroru suprotstavljaju. Trebalo bi da je svakom pametnom jasno da nešto poput slobodnog tržišta ne postoji nigde na svetu. A opet, upravo pod izgovorom tržišta, u našim državama sprovodi se nasilje u javnoj sferi, pa i u sferi kulture. Gase se mediji jer, navodno, ne mogu da opstanu na tržištu; objavljuju se debilne knjige jer, navodno, to prolazi na tržištu; nestaje pristojno izdavaštvo jer, eto, za tim nema potrebe na tržištu. Pa dobro, ko čini to tržište, od čega se ono sastoji? Mediji su na tržištu onih koji se oglašavaju. A ko se oglašava? Velike korporacije. Kako nastaju i opstaju velike korporacije? U sprezi s političkom elitom. Dakle, mediji su pod direktnom kontrolom političke elite, ali mi smo odnekud rešili da to zovemo tržište. Isto se događa i sa knjigama, pozorištem, filmovima, muzikom… E sad, govorimo u tom svetlu o mogućnosti smene kulturnih paradigmi. Nevolja s pojmom paradigme je u tome što nam nije baš najjasnije šta ona znači. Najčešće, kad kažemo kulturna paradigma, mislimo na homogen skup vrednosti i načela prema kojima je potpuno uređeno jedno kulturno polje. Ali, sve je u toj slici sporno. Kultura se nikada ne može svesti na homogeni skup vrednosti i načela. Ja bih kulturu pre video kao nešto što se neprestano menja, a slika o stabilnosti posledica je utiska koji se stvara kada neke vrednosti i neki principi dominiraju neko vreme. Ali to ne znači da su te vrednosti konzistentne, i da je dominacija apsolutna. Naprotiv, to je samo privid ispod koga i dalje sve vri. Otuda, nije pitanje može li se misliti promena, ona se događa neprestano. Pitanje je kakvu promenu želimo.“

Dejan Ilić, urednik izdavačke kuće „Fabrika knjiga“

 

„U mom slučaju, a njega ne želim vezati ni za kakav pokret, platformu ili tendenciju, aktivitet u pristupu i aktivitet u reakciji nastao je u uslovima rata u Bosni i Hercegovini, u uslovima izolacije i blokade s drugim i drugačijim, pa i u uslovima blokade naspram bilo kakve umjetničke scene, kako one u Bosni tako i one u regionu ili svijetu. Zapravo, nemajući drugih sredstava za reakciju na zbivanja oko sebe, postavljajući sebi i ljudima oko sebe određena pitanja i pokušavajući iznaći odgovore na njih, moji su radovi iz ratnog perioda bili okrenuti stvarnom životu, njegovim dimenzijama i posljedicama a ne nekoj umjetničkoj sceni ili pojavama na njoj. Zapravo, stvarno referentno polje moga rada bio je stvarni život ili ako hoćete, u filozofijskom smislu egzistencija kao takva. Pitanja koja su se nametala bila su prije svega vezana za vlastitu savjest i iznalaženje odgovora na pitanje vlastite odgovornosti, pitanja pojedinačnih odgovornosti svakoga od nas ali isto tako i odgovornosti kolektiviteta, ili kolektivne odgovornosti za krah jednog društvenog sistema kakav je bio jugoslovenski socijalizam, ali i za pitanje odnosa prema drugom i drugačijem, za dimenzije ljudskog u opštem smislu. Otuda moj rad ima dimenziju ’kritike stvarnosti’ a ne primarno umjetničku dimenziju. Sredstva te kritike jesu vizualna u opštem smislu, odnosno sredstva umjetnosti ali su teme društvene: politika, religija, potrošačko društvo, društveni odnosi…. To su ostale moje teme i poslije rata. Nisam očekivao ni veliku podršku niti posebno razumijevanje. Više taj napor treba shvatiti kao dijalog sa samim sobom, sa svojom savješću, s odgovorom na pitanje šta je to ljudsko sa mnom, šta je to ljudsko sa nama.“

Asim Đelilović, vizuelni umetnik

 

„Rješenje većine problema u društvu uvijek vidim u sistemu obrazovanja, koji konstantno mora da se mijenja i poboljšava, a koji u Srbiji i Bosni, od osnovnih škola do viskoškolskih institucija, biva sve više degradiran. Umjetničke akademije i fakulteti su mjesta gdje bi umjetnici trebalo da se uče i o načinu na koji se dolazi do novca za projekte. To su mjesta gdje bi mladi ljudi trebalo da shvate da žive u kapitalizmu i da kapitalizam podrazumijeva model umjetnika dijametralno suprotan boemu ili Kurtu Kobejnu. Kapitalizam hoće umjetnike koji se prijavljuju na radionice, umjetnike koji znaju da napišu projekte, umjetnike koji su svoji menadžeri, prevodioci, promoteri.“

Tanja Šljivar, dramaturškinja

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s