Proterivanje nepodobnih knjiga

Ante Lešaja, univerzitetski profesor iz Zagreba, dvadeset godina je istraživao uništavanje velikog broja knjiga štampanih ćirilicom, te dela srpskih i levo orijentisanih autora devedesetih godina u Hrvatskoj, a rezultate je objavio u opsežnoj studiji „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“.

 Knjigocid

Knjiga je objavljena u izdanju Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba, a organizovana je u četiri poglavlja kako bi se obradili sve aspekti ovog fenomena: politički, stručni, istorijski i moralni. Autor je naročitu pažnju posvetio osvetljavanju šireg konteksta u Hrvatskoj devedesetih, koji je omogućio, a u nekim slučajevima i podsticao uništavanje dela kulturne baštine.

„Nije mi bilo važno je li uništeno stotinu ili sto tisuća knjiga. Važan je princip i odnos društva prema tome. Ova knjiga je rezultat želje da to dokumentiram, da ne prepustimo zaboravu“, objašnjava profesor Lešaja. Knjigocid u biblioteci na Korčuli, gde je uklonjeno i otpisano 400 naslova, od čega devetnaest knjiga Branka Ćopića, bio mu je podstrek za dalja istraživanja, iako to nije bio ni najopsežniji ni najgori primer. U biblioteci u Karlovcu, kako dokazuje Lešaja, uništeno je 600.000 knjiga, a tokom 90-ih je iz hrvatskih biblioteka odstranjeno gotovo 2,8 miliona knjiga. Službeno, posredi je bio tzv. otpis, postupak uobičajen za dotrajale knjige.

„To čišćenje knjižnica podrazumijevalo je da je bilo naloženo da se otpišu knjige čiji autori nisu hrvatske nacionalnosti, koje nisu na hrvatskom jeziku, u hrvatskom izdanju i na latinici. To je doslovan citat jednog od tih naputaka. Dragocjeno svjedočanstvo jeste izjava ministra financija Republike Hrvatske Borislava Škegra iz 1997. godine, da će se sredstvima državnog proračuna financirati biblioteke da iz knjižnih fondova izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima“, objašnjava recenzent izdanja, sociolog i penzionisani profesor Zagrebačkog univerziteta dr Božidar Jakšić. Nepodobnim, zastarelim ili čak jeretičkim proglašavane su i knjige hrvatskih ili stranih pisaca obeležene kao antireligiozne, ili da zastupaju levičarske ideje. Tako je knjižni fond „očišćen“ i od autora poput Vladimira Nazora i Miroslava Krleže, a u sistematskom uništavanju nestala su i značajna dela jugoslovenske i svetske književnosti i filozofije – od Ćopićeve „Ježeve kućice“, preko Ničea, do Tolstojevog romana „Rat i mir“.

Ante Lešaja je ukazao i da je Hrvatska jedinstvena jer niko nije kažnjen zbog uništavanja knjiga, ali je kažnjen kad je o tome govorio. Kao najpoznatiji slučajevi pominju se suđenje filozofu Milanu Kangrgi i javna kampanja protiv splitskog lista Feral Tribune i njegovog novinara Igora Lasića, koji je u jednom članku apelovao na ministra znanosti i prosvjete Dragana Primorca da povuče sporno uputstvo. Autor podseća i na druge pojedince koji su u to vreme ukazivali na problem: Slobodana Šnajdera, Dubravku Ugrešić, Vladimira Primorca, Bogdana Žižića, koji je 2001. snimio film o rušenju spomenika NOB-u, Miljenka Jergovića, koji je bio urednik kulture u Tjedniku, u kojem su izašla dva važna teksta o tome.

Lešaja smatra da je još moguće da odgovorni budu kažnjeni jer, kako su mu potvrdili pravni stručnjaci, to podleže konvencijama koje je i Hrvatska potpisala.

Izdanje je tokom 2013. predstavljeno u Novinarskom domu u Zagrebu i u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu.

http://snv.hr/

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s